Selam alejkum!

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog

Zakon o očuvanju energije 

Zakon o očuvanju energije kaže: Energija ne može biti stvorena niti uništena, već samo može promijeniti oblik. Ukupna količina energije u zatvorenom sustavu ostaje konstantna. Na primjer, potencijalna energija može se pretvoriti u kinetičku energiju, toplinska energija u mehaničku, ali ukupna energija sustava uvijek ostaje ista. Ipak, moderni znanstveni krugovi u nekim teorijama ne potvrđuju u potpunosti ovaj zakon. Primjer za to je teorija Velikog praska.

Veliki prasak je teorija prema kojoj je kosmos nastao iz događaja zvanog Veliki prasak prije otprilike 13,8 milijardi godina. U tom trenutku, cijeli kosmos bio je koncentriran u beskonačno maloj, gusto nabijenoj točki. Zatim je došlo do naglog širenja, pri čemu su se počele formirati čestice, atomi, zvijezde i galaksije. Kosmos se od tada neprestano širi, a materija i energija se organiziraju u strukture koje danas vidimo, poput galaksija i zvjezdanih sustava. Ovaj događaj implicira da je iz ničega došla ogromna količina energije, što proturječi zakonu da energija ne može biti stvorena.

Veliki prasak, prema trenutnim znanstvenim teorijama, označava početak kosmosa, ali pitanje "iz čega je nastao" još uvijek nema jasan odgovor. Znanstvenici ne znaju što je postojalo prije Velikog praska ili što je izazvalo njegov početak.

Prema standardnom modelu kozmologije, kosmos je nastao iz singulariteta – stanja u kojem su prostor, vrijeme, materija i energija bili koncentrirani u beskonačno maloj točki. Međutim, trenutne teorije fizike, uključujući Opću teoriju relativnosti i kvantnu fiziku, ne mogu precizno opisati stanje tog singulariteta niti što je postojalo prije njega, jer naše sadašnje razumijevanje fizike ne funkcionira na tim ekstremnim razinama. Postoje različite hipoteze o podrijetlu Velikog praska, uključujući:

• Kvantne fluktuacije: Neke teorije sugeriraju da je svemir mogao nastati iz kvantne fluktuacije u praznom prostoru.

• Multiverzum: Druga hipoteza je da je naš svemir samo jedan od mnogih u tzv. multiverzumu, te da je Veliki prasak bio jedan od mnogih sličnih događaja.

• Ciklički modeli: Neki modeli predlažu da svemir prolazi kroz beskonačne cikluse širenja i skupljanja.

Prema nekim teorijama, svemir bi se mogao vratiti u stanje singulariteta, odnosno, materija bi se mogla ponovno sabrati u beskonačno gusto stanje. Ova ideja odnosi se na koncept u kojem bi svemir, nakon faze širenja, počeo ponovno skupljati, završavajući u stanju beskonačne gustoće i temperature – singularitetu. Ovaj proces često se opisuje u okviru teorije Big Crunch (Veliki kolaps), jednog od mogućih scenarija za kraj svemira.

Iako postoje mnoge teorije, još uvijek ne postoji definitivno objašnjenje o tome kako i zašto je Veliki prasak nastao.

U svakom znanstvenom objašnjenju nastanka svemira (koji se sastoji od mase i energije), svemir nastaje iz ničega, odnosno energija se stvara iz ničega. Zakon kaže da energija ne može biti stvorena niti uništena, no svemir, koji se sastoji od mase i energije, dolazi iz ničega. Na temelju ove kontradikcije može se postaviti pitanje:

• Zašto se energija ne može ponovno stvoriti iz ničega?

Ili... možda može? Odgovor na to pitanje možda bismo mogli pronaći ako pokušamo pravilno definirati što je to ništa.

Ništa i nurun

Ništa možemo najbolje razumjeti ako vremenski i prostorno obuhvatimo čitav kosmički život i potom krenemo unatrag, sve do momenta kada kosmos ne postoji ni u kakvom obliku, niti postoji bilo šta drugo osim Allaha dž.š. Na osnovu toga možemo izvesti definiciju:

• Ništa je stanje u kojem ne postoji ništa drugo osim Allaha dž.š.

Kada Allah dž.š. odluči da postoji još nešto osim Njega, to definišemo kao:

• Nurun je stanje u kojem postoji bilo šta drugo osim Allaha dž.š. i ničega.

Prema definiciji: Jedan nurunski period je prostorno-vremensko rastojanje od momenta kada Allah dž.š. iz ničega stvara, pa potom sve što je stvoreno vrati u ništa. Postoje dva nurunska perioda: Prvi nurunski period i Drugi nurunski period:

1. Prvi nurunski period je dunjalučki (prolazni nurunski period), i on se prostire od momenta nastanka kosmosa (svih sedam zemalja i sedam nebesa), njegovog postojanja, pa sve do njegovog ponovnog vraćanja u ništa.

2. Drugi nurunski period je ahiretski (vječni nurunski period), i on se prostire od momenta nastanka ahireta, pa sve nadalje, kroz njegovo vječno postojanje.

Nurun je pozornica na kojoj se odvija svaka Allahova dž.š. odluka ili želja. Unutar nuruna odvija se sve ono što nastaje nakon Allahove dž.š. naredbe: "Budi!". Svaki stvoreni oblik – svjetlost, energija, masa, vrijeme ili prostor – svi svjetovi koji nastanu ili nestanu, postoje unutar nuruna. Međutim, kada nurun ne postoji, tada postoji samo Allah dž.š. i ništa osim Njega. Ako nur definišemo kao jedan zrak svjetlosti, tada je nurun svjetlost koja obuhvata sve svjetlosti.

O prostoru ( svega po par )

Prostor možemo definisati na više načina, na primjer prema: punoći, tvrdoći, težini, veličini, brzini, ograničenosti, itd. Zajednički sadržilac svih nabrojanih opisa prostora je da se svi oni pojavljuju u najmanje dva oblika, odnosno:

1. Pun i prazan prostor

2. Tvrd i mekan prostor

3. Težak i lak prostor

4. Veliki i mali prostor

5. Brz i spor prostor

6. Ograničen i neograničen prostor

Ako bismo sve ove oblike prostora spojili u jednu cjelinu, jednu uniju svih mogućih prostora, tada bismo dobili jedan srednji ili jedinični prostor koji nije:

1. ni pun ni prazan prostor

2. ni tvrd ni mekan prostor

3. ni težak ni lak prostor

4.  ni veliki ni mali prostor

5. ni brz ni spor prostor

6. ni ograničen ni neograničen prostor

• Kakav je jedinični prostor – ta cjelina?

To je prvobitni prostor u kojem su upakovani svi mogući prostorni oblici, odnosno nebesa i Zemlja i ono što je između njih, u jednom jedinstvenom obliku postojanja. Nebesa su jedan oblik postojanja prostora, a Zemlja je drugi oblik postojanja prostora. Ta dva oblika prostora možemo opisati (definisati) i kao:

1. Nebo je: prazan, mekan i lak prostorni oblik koji se nalazi iznad Zemlje, i između ostalog definisan je kao vakuum i nalazi se iznad naših glava.

2. Zemlja je: pun, tvrd i težak prostorni oblik koji se nalazi ispod neba, i između ostalog definisana je kao masa i nalazi se ispod naših nogu.

O nuru, dubini i vremenu prostora

Nur možemo definisati preko energije nura ili preko mase nura.

Za sada ćemo se fokusirati na masenu definiciju nura. Prema toj definiciji …

• Proizvod jedinične mase i jedinične dubine prostora je konstantna vrijednost koja je jednaka proizvodu dubine prostora i mase nura.

Možemo zaključiti da je dubina prostora obrnuto proporcionalno masi nura. Tako da, na osnovu trenutne masa nura izvodimo trenutnu vrijednost dubine prostora …

Dubina prostora je promjenljiva vrijednost. Od nastanka kosmosa iz jedne cjeline, dubina prostora konstantno raste, na uštrb pada mase nura, u okvirima konstante brzine svjetlosti …

Tako da, na osnovu trenutne dubine prostora i konstante brzine svjetlosti izvodimo vrijednost trenutnog vremena prostora na osnovu definicije …

Vrijeme prostora 

Prema trenutnim naučnim procjenama, starost kosmosa iznosi približno godina. Ova procjena temelji se na opažanjima kozmičkog mikrovalnog pozadinskog zračenja i širenja svemira, što je povezano s teorijom Velikog praska. Trenutna starost kosmosa nije isto što i trenutno vrijeme prostora ali, trenutno vrijeme prostora konstantno raste kako raste starost kosmosa. Prema definiciji, trenutno vrijeme prostora dobijamo na sljedeći način:

• Trenutno vrijeme prostora je vrijeme za koje svjetlost, krećući se brzinom svjetlosti, pređe put od mjesta na kojem je nastao kosmos do najdalje trenutne kosmičke praznine (vakuuma).

Da bi to pretvorili u godine, krenut ćemo od definicije jedne siderične godine. Jedna siderična godina je vreme koje je potrebno Zemlji da napravi jednu punu orbitu oko Sunca u odnosu na fiksne zvijezde. Vrijednost siderične godine je približno …

… tako da je dunjalučko vrijeme prostora, izraženo u godinama, vrijednosti od …

Masa, vidljivog kosmosa – prvi put

Masa celog kosmosa je izuzetno teško precizno odrediti zbog njegove ogromne veličine i kompleksnosti. Međutim, možemo pokušati procijeniti masu poznatog kosmosa (vidljivog kosmosa), što obuhvata sve materijale, uključujući zvijezde, planete, crne rupe, tamnu materiju i tamnu energiju. Procjenjuje se da ukupna masa vidljivog kosmosa iznosi oko 1,5e53 kilograma. Ova brojka uključuje masu svih zvijezda, gasova, tamne materije i ostalih materijala. Ali na osnovu već poznatih vrijednosti …

… i definicije prema kojoj je Planckova konstanta …

… izvodimo trenutnu vrijednost mase vidljivog kosmosa na sljedeći način …

Od čega se sastoji kosmički vakuum?

Kosmički vakuum nije potpuno prazan prostor kako se to često misli. Iako je ekstremno razrijeđen i sadrži mnogo manje materije nego u atmosferi ili bilo kojoj normalnoj sredini na Zemlji, on ipak sadrži nekoliko ključnih komponenti:

• Subatomske čestice: Iako retke, u kosmičkom vakuumu postoje subatomske čestice poput protona, elektrona i neutrona. Također, nalaze se i neutrini, koji su vrlo lagane i slabo interaktivne čestice koje prožimaju kosmos.

• Tamna materija: Iako nevidljiva i nedetektabilna direktnim putem, tamna materija čini veliki dio mase kosmosa. Ona ne emituje svjetlosti niti elektromagnetno zračenje, ali utiče na gravitaciono ponašanje galaksija i galaktičkih jata.

• Vakumska energija: Kvantna teorija predviđa da čak i u potpuno praznom prostoru postoje kvantne fluktuacije, koje stvaraju parove čestica-antičestica koje nastaju i nestaju u vrlo kratkim vremenskim razmacima. Ova energija, poznata kao vakumska energija, može imati realan fizički efekt.

Dakle, kosmički vakuum nije potpuno prazan; on je ispunjen malim količinama materije, energije, kvantnim fluktuacijama, tamnom materijom i tamnom energijom.

Kvantne fluktuacije

Kvantne fluktuacije se manifestuju kroz pojavu i nestanak virtualnih čestica, koje postoje samo vrlo kratko vreme prije nego što se "ponište". Kvantne fluktuacije su ključni element kvantne teorije polja i igraju važnu ulogu u razumijevanju strukture prostora i vremena, kao i u razvoju modela kosmologije. One predstavljaju privremene promjene u energiji na vrlo malim vremenskim skalama, čak i u vakuumu. U osnovi, one su rezultat principa neodređenosti, koji kaže da se energija i vreme (ili, preciznije, energija i impuls) ne mogu istovremeno tačno odrediti. Zbog toga, čak i u "praznom" prostoru (vakuumu), energija nikada nije potpuno stabilna i konstantna, već može kratko varirati, prema formuli …

Gdje su: 

• delta E - je neodređenost u energiji (energetski dio fluktuacije ili energetska fluktuacija).

• delta t - je neodređenost u vremenu (vremenski dio fluktuacije ili vremenska fluktuacija).

• h - je Planckova konstanta (proizvod energetske i vremenske fluktuacije)

Ova formula sugeriše da što je energija fluktuacije veća, to je kraći vremenski period tokom kojeg fluktuacija može da se dogodi i obrnuto, što je duži vremenski period to je energija fluktuacije manja. Na ovaj način se računa energija jedne fluktuacije u kosmosu, ali kosmos je veliki, pa se može zaključiti da fluktuacija u jednom momentu ima puno, na osnovu toga postavljamo pitanje:

• Kakvo je ukupno stanje ili suma svih fluktuacija u kosmosu?

Ukupno stanje ili suma svih fluktuacija u kosmosu

Energija fluktuacije odnosi se na energiju koja je prisutna zbog kvantnih fluktuacija, što su privremene i spontane promjene u energiji kvantnog polja, čak i u vakuumu. U kvantnoj mehanici, vakuum nije prazan prostor, već je ispunjen "virtualnim" česticama koje se konstantno stvaraju i nestaju u skladu sa principom neodređenosti. Ove fluktuacije proizvode promjene u energiji koje se nazivaju energijom fluktuacije. Vakuum, koji bi u klasičnoj fizici bio potpuno prazan, u kvantnoj mehanici ima određenu "vakuumsku energiju" zbog ovih fluktuacija.

Proizvod energetske i vremenske kvantne fluktuacije je određen Planckovom konstantom. Ako krenemo od jednakosti prema kojoj je Planckova konstanta …

… što podrazumijeva …

… da što je veća energetska fluktuacija, to je manja vremenska fluktuacija i obrnuto, što je veća vremenska fluktuacija to je manja energetska fluktuacija. Sa napomenom da se to odnosi na samo jednu kvantnu fluktuaciju u kosmosu. Tako da ovdje možemo postaviti dva pitanja:

Ukupno stanje svih vremenskih fluktuacija u kosmosu je uslovljeno trenutnim vremenom prostora, odnosno prema definiciji:

• Suma svih vremenskih fluktuacija u kosmosu mora biti jednako trenutnom vremenu prostora.

Može se zaključiti da suma ili ukupno stanje svih vremenskih fluktuacija nije statična vrijednost, već jedna promjenljiva vrijednost, koja konstantno raste sa porastom vremena i starosti kosmičkog prostora. Na osnovu toga možemo izvesti zaključak prema kojem je …

… ukupno stanje svih energetskih fluktuacija u kosmosu ili trenutni energetski kosmički kvantni pad dostigao trenutnu vrijednost od …

Trenutni energetski kosmički kvantni pad i

Masa vidljivog kosmosa - drugi put

Trenutni energetski kosmički kvantni pad konstantno sve manja što je kosmički prostor stariji.

Na osnovu toga izvodimo vezu između trenutnog energetskog kosmičkog kvantnog pada i mase vidljivog kosmosa, i to na sljedeći način: Ako krenemo od toga da ukupna vidljiva kosmička masa konstantno raste proporcionalno porastu starosti kosmičkog prostora, na osnovu definicije prema kojoj je Planckova konstanta …

… iz koje izvodimo trenutnu vrijednost vidljive kosmičke mase koja je, od nastanka kosmičkog prostora do danas, dostigla vrijednost od:

Ako smo prije zaključili da je trenutni energetski kosmički kvantni pad …

… iz toga i prije navedenog, možemo izvesti zaključak prema kojem je …

•  Jedinični proizvod mase i energije jednak je četvrtini proizvoda trenutne vidljive kosmičke mase i trenutnog kosmičkog kvantnog pada.